Prva lekcija koju svaki menadžer mora naučiti jest da se ne zadovolji s dovoljno dobrim rješenjem, uspjeh jamči samo ono najbolje.
Pedesetih godina prošlog stoljeća psihološka znanost smatra da je ljudi savršeno racionalnim i mjerodavnim donositeljima odluka. Racionalna će osoba pri donošenju odluke najprije ustanoviti u čemu je problem, identificirati kriterije prema kojima će ga rješavati, pronaći mnoštvo alternativnih rješenja, usporediti moguća rješenja s određenim kriterijima i donijeti najbolju odluku.
Ekonomsko znanost prihvatila je savršenu racionalnost u svojem modelu homo oeconomicus. A on je savršeno racionalan (i savršeno sebičan) akter koji pri odlučivanju raspolaze potpunom informacijom, ima dovoljno vremena za odlučivanje i gotovo kompjutorski mozik koji će pronaći najbolje rješenje određenog ekonomskog problema.
Naravno, na savršeno racionalnog aktera emocije nimalo ne utječu.
Ali s obzirom na svoju spoznajnu ograničenost ljudi nisu savršeni, nego odluke donose tek dijelom racionalno. Ljudski um ne prati proces rješavanja problema sve do pronalaženja savršenog rješenja, nego se zaustavi u procesu zadovoljivši se onim dovoljno dobrim. Osim toga, menadžeri često donose odluke na osnovi nedovoljnog broja informacija, stalnih promjena i, što je najvažnije, nemaju dovoljno vremena.
Praksa poslovnog odlučivanja pokazala je da menadžeri nerijetko odluke donose intuitivno, emocionalno i prebrzo, koristeći velik broj tzv. mentalnih prečaka ili heuristika, odnosno jednostavna pravila preuzeta iz vlastitog ili tuđeg iskustva. U situaciji kada odluku treba donijeti brzo, takve su odluke od velike pomoći, ali one mogu prouzročiti i pogrešku koja u najboljem slučaju vodi financijskom gubitku, a u najgoremu propasti; ako je pak riječ o velikim kompanijama, mogu prouzročiti i udar na makroekonomsku stabilnost cjelokupnog gospodarstva. Zašto se griješi pri odlučivanju?
