Tablica motora koje je imao

Boris Jerbić isprobao je Suzuki GSXR 1000, kojeg namjerava kupiti, no njegov je san imati Bimota SB 8 K i Seeber Ducati 996 SPS.

Ono što me zanima nije brzina sama po sebi, nego sportska vještina kojom se mogu testirati vlastiti limiti, tvrdi Jerbić kojemu je ‘sedlo’ motora i odlična terapija za stresni menadžerski posao.

Menadžer mlade generacije Boris Jerbić, direktor tvrtke Coface Intercredit Hrvatska d.o.o., ima hobi koji pomalo odudara od onih koje obično povezujemo s poslovnim ljudima. On je, naime, strastveni vozač sportskih motora. Ovisnik sam o brzini i adrenalinu, a tu su potrebu mogli zadovoljiti samo sportski motori čije se performance bliže onima Formule 1 – objasnio je Jerbić. Godinama je vozio sportske automobile pa danas, kako se bavi i preuređivanjem automobila, privatno vozilo posebno tuniran Maserati Ghibli GT s 340 konjskih snaga koji je posebno preraden ne bi li pružio maksimalni užitak sportske vožnje. No te su ga brzine ubrzale prema zadovoljavanju i nametnula se potreba za novim izazovom i većim brzinama.

Motorima sam se počeo baviti prije desetak godina vozeći prvo Enduro, a nakon toga klasu Supermoto. No i to mi je nakon nekoliko godina postalo presporo pa sam se prebacio na supersportske motore od 750 do 1000 kubika – kaže taj 39-godišnji menadžer koji, kad je riječ o modelima motora, uvijek bira Suzuki.

Prvi njegov takav motor bio je Suzuki DR 650, a poslije je promijenio nekoliko modela, od Suzuki-ja Bandit preko GSXR-a 750 sve do GSXR-a 1000.

Suzuki je, kad se govori o ultrasportskim modelima, motor s najvišim performancama, s najboljom ciklistikom, a po svom je karakteristikama predviđen za vožnju na stazi ili oštriju i bržu vožnju na cesti te zahtijeva vještog vozača. Posebna je priča Ducati koji sam imao prilike voziti i iznimno ga cijenim također zbog posebno naglašenog sportskoga karaktera i ciklistike poglavito za vožnju na pisti – kaže Jerbić.

Iako je sportske motore počeo voziti kao tridesetogodišnjak, strast prema brzini osjeća od ranije mladosti, a ona je tijekom godina od brzih automobila prerasla do sportskih motora. Ta se strast s vremenom ne smanjuje, nego se, naprotiv, još više uveliča pod kožu.

Nedavno sam prodao Suzuki GSXR 1000 jer za sljedeću sezonu namjeravam kupiti najnoviji model – kaže Jerbić. Kad se jednom zarazite brzinom, dodaje, teško možete odoljeti novom izazovu, a to znači stalno težiti novim, boljim i bržim modelima. Iako je, istini za volju, dodaje Jerbić, na vrlo lošim hrvatskim cestama gotovo nemoguće iskoristiti sve performanse takvih motora. Osim toga, sve je više kišnih dana tijekom godine, što ne pogoduje vožnju motora.

Po kiši sam vozio nebrojeno puta i takvu vožnju ne preporučujem nikomu – kaže Jerbić.

Inače, cijena motora o kojima je riječ u prosjeku premašuje sto tisuća kuna. U tu cijenu nije uključena oprema koja posljednjih godina postaje sve pomodnija, a time i skuplja. Odijelo bez čizama stoji oko tisuću eura, a čizme, štitnici i dodatne sitnice ukupnu cijenu povećavaju za još tisuću eura. Kvalitetne kacige, na kojima ne treba štedjeti, dosežu cijene iznad 500 eura.

Kvalitetna je oprema, smatra Jerbić, preduvjet za sigurnu vožnju.

Nekoliko sam puta pao s motora i samo zato što sam bio discipliniran i imao potpunu opremu sve se završilo s nekoliko modrica – kaže Jerbić dodajući kako uvijek treba imati na umu da je vožnja motorom vrlo opasan hobi i da samo sekunda nepažnje ili precjenjivanja vlastitih mogućnosti može označiti granicu između života i smrti ili, što je možda i gore, dovesti do teškog doživotnog invaliditeta. Paradoksno, no motoristi, tvrdi Jerbić, najviše stradavaju u gradskim vožnjama. Uzrok je i nepažljivost motorista koji ne pridaju dovoljnu važnost zaštitnoj opremi i neprimjerenoj gradskih ulica za brzu vožnju, ali i nepažljivost ostalih sudionika u prometu prema motoristima. Prometna je kultura u Hrvatskoj, prema Jerbiću, na vrlo niskoj razini, a osobito se loše ponašaju vozači automobila koji se često nepotrebnim natječu s motoristima, što najviše ugrožava one na dva kotača.

Najdraža mu je ruta stara cesta od Zagreba do Rijeke koja prolazi komprimiranim zavojitim predjelima Gorskoga kotara jer se, kao kaže, na takvoj stazi vidi prava vještina vožnje.

Nisam od onih ljudi koji superbrze motore voze od kafića do kafića, gradska me vožnja uopće ne zanima i po gradu vozim 50-60 kilometara na sat jer nikad ne znamo tko može izletjeti na cestu. Zanim me samo sportska vještina kojom se mogu testirati i tudi i vlastiti limiti – kaže Jerbić ističući kako taj iznimni doživljaj slobode može biti odlična antistresna terapija za menadžere.

Najviša brzina koju je dosegnuo iznosi vrtoglavih 295 kilometara na sat, no Jerbić je ne smatra posebnim dostignućem jer, kako kaže, gotovo svatko to može postići na ravnici cesti. Naprotiv, pravo se umijeće u vožnji supersportskih motora prepoznaje u zavojima, pri prestizanju, pravljenju brzih kružaka na stazi ili, općenito, postizanju dobrog vremena na zahtjevnoj i zavojitoj cesti.

Ni brzina koju postižu ultrabrzi sportski motori Jerbiću nije bila dovoljna sama po sebi pa je dodatni izazov prije nekoliko godina potražio na stazi na Grobniku. U toj se klasi može pohvaliti i odličnim vremenom po krugu (ispod 1,45 min) na motoru Suzuki GSXR 750. Zbog dobrih rezultata, užitka vožnje u grupi i natjecanja s najboljim motoristima bar nekoliko puta godišnje dolazi na grobničku stazu.

Na temelju dugogodišnjeg iskustva sa supersportskim motorima smatra da su za sigurno uživanje u tom hobiju najpotrebniji hladna glava i zaštitna oprema, ali i odlična fizička kondicija, izbjegavanje alkohola i vještina upravljanja takvim motorima. Jerbić se i inače bavi sportom – diže utege, pliva maraton, a neko se vrijeme bavio karateom i boksom.

Vrlo se malo menadžera bavi tim sportovima pa teško pronađu partnere među poslovnim ljudima koji najčešće igraju tenis ili golf, koje ja ne preferiram. Ako netko i vozi motore, uglavnom se radi o Harley Davidsonu i sličnim motorima – kaže Jerbić koji superbrze motore najviše voli voziti sam, ali i povremeno s nekim odmjeriti snage.