Jedna od najvećih svjetskih kompanija General Electric danas je na prekretnici koja će, kao što to obično biva, odlučiti o sudbini tog američkog industrijskog dijela. Nije riječ o tome da kompaniji prijeti kolaps, daleko od toga, nego analitičari i mediji već dulje spekuliraju o tome hoće li GE zadržati ugled na kakav je navikao. Čovjek o čijim se kapacitetima i sposobnostima za revitalizaciju General Electrica jednako intenzivno spekulira predsjednik je uprave kompanije Jeff Immelt. Njegova je misija da jednu od najvećih kompanija na svijetu uspješno i relativno brzo preobrazi u najveću globalnu kompaniju. Dugoročna Immeltova strategija jest usredotočenost na tržišta zemalja u razvoju, ali upravo je aspekt dugoročnosti najveći problem kompanije.
Prema svemu sudeći – a to znači uzevši u obzir Immeltove radne navike i dosadašnji staž – predsjednik uprave GE-a pravi je čovjek za ovu misiju. Biznismen koji je svi poznaju – od članova obitelji do poslovnih suradnika – opisuje kao okorjelog radoholičara, zapravo radomanižaka, prototip je direktora koji uza sve stručne kvalifikacije i potpunu posvećenost poslu posjeduje ustrajnost i izdržljivost svojstvene jedino robotu. Još jedna osobina kojom Immelt zaslužuje ovu usporedbu njegova je savršena profesionalnost, neki bi rekli bešutnost, u odabiru menadžerskog kadra, kao i spremnost na degradiranje ili otpuštanje onih koji su u rezultatima podbacili, neovisno o osobnim odnosima.
Zahtjevan šef, čvrsta ruka, predan i pravedan, upravo je osoba za kakvom na vrhu General Electrica postoji nasušna potreba. Snažna osobnost s jasnom vizijom napretka i sa sposobnošću da zaposlenike kompanije uvjeri u potrebu da ostanu uz njega i slijede ga u strategiji koja će se u konačnici dobro isplatiti. Na prvi pogled običan i neizbježan, iako nipošto sasvim jednostavan korporativni problem, u Immeltovu je slučaju ipak nešto složeniji. Razmjera problema najbolje se vidi i razumije izražen u dolar-skim iznosima. Sasvim konkretno: Immelt je na čelo GE-a došao u rujnu 2001. godine, kad su dionice kompanije već znatno izgubile na vrijednosti, nakon što su u 2000. dosegnele vrhunac od gotovo 60 dolara po dionic. Tijekom njegova dosadašnjeg mandata vrijednost dionica smanjila se 15 posto ili približno šest dolara, a potezi kojima je Immelt ozbiljno zakoracio u restrukturiranje rezultate ne pokazuju preko noći. Da su dionice kompanije ostvarivale samo osrednji rast, General Electric bi od Immeltova dolaska na čelo kompanije do danas vrijedio više od 100 milijardi dolara iznad njegove današnje vrijednosti. Odmah je jasno da su posrijedi razmjeri o kojima većina menadžera nikad neće morati razmišljati. Doda li se tome da je za rast vrijednosti GE-ove dionice u iznosu od samo jednog dolara potrebno proizvesti dodatnih 650 milijuna dolara novog profita, koji se u tom iznosu treba pojavljivati svake godine, razmjeri napora koje valja uložiti još su očigledniji.
Rješenje se Immeltu ukazalo u dalekovidnoj strategiji preusmjerenja većeg dijela poslovanja na zemlje u razvoju s mnogo većim potencijalom rasta od razvijenih zemalja, a njihove će potrebe za osnovnim proizvodima i uslugama, kao što su pitka voda, energija, prijevoz, zdravstvene i financijske usluge, vjeruje Immelt, rasti još brže od njihovih gospodarstava u cijelosti. Predsjednik General Electrica vidio je najveću komparativnu prednost svoje kompanije u odnosu na ostale tvrtke, također zainteresiran da kapitaliziraju na snažnom rastu svijeta u razvoju, u veličini te, nadasve, u raznolikoj i cjelovitoj ponudi proizvoda i usluga. Riječ je, za razliku od drugih kompanija koje će na tržištima zemalja u razvoju moći međusobno konkurirati tek u pojedinim sektorima, General Electric će moći konkurirati u svim područjima. Da bi ostvario ovu ambiciju, Immelt je odmah na početku mandata krenuo u temeljitu reorganizaciju General Electrica kako bi optimalizirao poslovni portfelj kompanije. Tako većina njegovih akvizicija nisu pojedinačne velike kupnje – poput kupnje Enronova pogona za proizvodnju energije iz vjetra – ali predstavljaju ulaganje u budući rast. Bilo je tu i vrednijih akvizicija, poput kupnje filmskog studija Universal i poslovanja sa zabavnim parkovima u sklopu NBC-a ili Amerišama, britanskog proizvođača zdravstvene opreme. Krajnji cilj takvih poslovnih poteza također je bilo proširenje portfelja.